2/19/14

Susreti / Rencontres

Svakog jutra u 8 :01, izlećem iz stana i žurim na autobus, idući popreko i ukoso i dijagonalno ne bih li skratila sebi put. Ne umem da nigde da krenem tako da budem komotna, bez podizanja broja otkucaja srca na bar 120 u minuti. Zato i ne mogu da nosim damske cipele na štiklu, već prvog dana bih uganula nogu, u najboljem slučaju.
Nije mi se, za sada, desilo ni da zakasnim na autobus. Ali da uđem u njega bez daha i pozdravim vozača sa « …’bar dahaan – uuuuzdah » jeste.
Za dva-tri minuta koliko obično provedem na stajalištu, mnogo toga se desi. U prvi mah, kada sam počela da čekam taj autobus koji me vozi u mesto u kojem radim, to vreme je bilo ispunjeno zurenjem pred sebe, « u belo », gledanjem u šareniš vozila koja prolaze, uz pokušaje da ton buke smanjim na « podnošljivo » nekim samo meni znanim meditativnim putem. A onda sam počela da uočavam lica ljudi u kolima, sanjiva, užurbana, po neko od njih u oblaku dima cigarete. Odrasla i dečija lica. Mlada i manje mlada. Muška i ženska. I ne samo lica u kolima. Tu je i zamišljeno lice žene koja svakog jutra istim putem vodi svog psića u šetnju. Tu je i zadihano lice devojke koja džogira. Tu su i lica ljudi oko mene, koji isto čekaju autobus kao ja. Pospana, umorna, vesela i nestrpljiva lica. Oči koje traže to kolektivno prevozno sredstvo koje će ih odvesti tamo gde počinje njihov dan.
Tu je i jedno veoma ozbiljno lice koje dolazi na stanicu pogleda uprtog u asfalt. Tek kada se zaustavi ispred table sa satnicom, to lice stidljivo podiže pogled da vidi ko je sve tu. Samo na kratko. To lice pripada sedamnaestogodišnjem devojčurku.
Ona uvek dolazi sama, iako sve njene drugare iz škole prate braća, sestre ili roditelji. Nju niko ne poljubi pre nego što uđe u autobus i niko joj ne maše. Niko joj ne poželi lep dan. Ali ona je već velika, zar ne.
Jednog jutra, posle meseci i meseci čekanja na istoj stanici, ova devojčica mi prilazi, i bez uvijanja pita zašto ima ljudi koji maltretiraju druge ljude. Knedla, pa sekund-dva pauze dok se mozak uključi. Odgovaram zbunjeno da nemam pojma. Dobro pitanje... Sutradan, samo diskretno klimanje glavom kao znak da me je primetila, i narednih par dana – gotovo ništa. Onda jednog jutra prilazi da mi pokaže svoju novu majicu. Kažem joj da je lepa. Majica je stara, izgužvana i sa nekoliko rupa. Ali ona JESTE lepa. Narednih par dana kažemo jedna drugoj « Zdravo ». I tek ponekad mi stidljivo mahne dok ulazi u svoj autobus. I ja mašem. I poželim joj lep dan. Nasmejem se. Pre neki dan, pokazuje mi papir sa svojim beleškama, nešto što piše za sebe. Čitam : « Prva ljubav je rođenje tvoga srca i zato se ona nikada ne zaboravlja ». Pitam se čime sam zaslužila mogućnost da zavirim u taj deo njenog sveta.
Ona ide u specijalnu školu i svakog jutra čeka specijalan bus da je tamo odveze. I ona je jedna vrlo specijalna mlada dama. Moja nova drugarica.

~ ~ ~ ~ ~

Tous les matins à 8h01, je m’envole de chez moi et je me dépêche pour aller prendre le bus. En marchant en diagonale j’essaie de me faire un raccourci pour arriver à l’arrêt plus rapidement. Je suis incapable da partir où que ce soit tranquillement, sans monter mon nombre de battement du cœur à 120 par minute minimum. C’est pour cela que je ne peux pas porter de tallons, dans le meilleur des cas, je me serais déboité la cheville.
Pour le moment, ça ne m’ai jamais arrivé de rater le bus. Mais d’y monter essoufflée, avec un « …’ njour ’sieur (iiiiinspire) » , oui.
Pendant les deux-trois minutes où j’attends le bus, il peut se passer plein de choses. Au départ ; quand j’ai commencé à attendre ce bus qui m’emmène là où je travaille, je passait ce temps-là en regardant devant moi, en « blanc », en fixant mon regard sur les voitures qui circulaient, et en essayant de réduire le bruit au niveau supportable à travers des tentatives méditatives. Après, j’ai commencé à remarquer des visages des gens dans ces voitures, des visages ayant sommeil, des visages pressés, des visages mélangés avec de la fumée de cigarette. Des visages d’adultes et des visages d’enfants. Des jeunes visages et des vieux visages. Des visages féminins et des visages masculins. Et pas seulement des visages dans des voitures. Il y a aussi le visage de la dame qui sort son chien tous les matins sur le même chemin. Le visage essoufflé de la fille qui fait du footing. Des visages des gens autour de moi qui, comme moi, attendent le bus. Des visages fatigués, joyeux, impatients. Les yeux qui cherchent ce véhicule de transport en commun qui va les emmener là où leur journée s’entame.
Il y a aussi un visage très sérieux qui arrive à l’arrêt avec le regard coincé sur la terre. Seulement quand il s’arrête devant le panneau avec les horaires de bus, ce visage monte rapidement un regard timide pour voir qui il y a autour. Ce visage appartient à une jeune fille de 17 ans.
Elle arrive toujours seule, malgré le fait que tous ces copains de l’école sont accompagnés par leurs frères, sœurs ou parents. Il n’y a personne pour l’embrasser avant qu’elle monte dans le bus. Personne pour lui faire un coucou. Personne pour lui souhaiter une belle journée. Mais elle est déjà grande, n’est ce pas.
Un matin, après des mois et des mois d’attente au même arrêt, cette jeune fille s’approche de moi pour me demander directement pourquoi il y a des gens qui maltraitent d'autres gens. Etonnée, il me faut deux-trois secondes pour mettre mon cerveau en route. Je suis confuse et je réponds que je n'en sais rien. Bonne question... Le lendemain, elle hoche la tête très discrètement pour me montrer qu’elle m’a vue, et quelques jours plus tard - presque rien. Un autre matin, elle s’approche pour me montrer son nouveau T-shirt. Je lui dis qu’elle est belle. Le T-shirt est vieux, froissé et avec des trous. Mais elle EST belle. Pendant quelques jours plus tard, on se dit « Bonjour ». Elle me fait maladroitement un coucou en montant dans le bus. Je fais un coucou moi aussi. Et je lui souhaite une bonne journée. Je souris. Il y a quelques jours, elle vient me montrer un papier avec ses notes personnelles. Je lis : « Le premier amour, c’est la naissance de ton cœur, et c’est pour cela qu’on ne l’oublie jamais ». Je me demande ce que j’ai fait pour mériter de découvrir cette partie de son monde.
Elle va à l’école spécialisée et tous les matins elle attend le bus spécialisé pour l’emmener là-bas. Et elle est une très spéciale jeune dame. Ma nouvelle copine.

9/24/13

I kao da je bilo nekad

Pustim tako nekad muziku, pa naiđe pesma koja me brzinom svetlosti vrati u neko vreme, neki momenat, neki događaj, uglavnom naizgled nebitan, a u stvari značajan po tome što se jednostavno - desio. Od onih sam osoba koje pamte (skoro) sve rođendane, tuđe godišnjice zabavljanja/braka, detalje na nečijoj košulji, reči koje je neko nekad u ko zna kom kontekstu izgovorio, poljupce, zagrljaje, poglede, svađe i mirenja, šale, stisak ruke... sve to nekako uskladištim i čuvam, nekad i od sebe same. I dovoljna je, ponekad, samo jedna nota da mi neko sećanje iskoči u svest kao pajac iz kutije.

Vreme kada sam počela više da se družim. Da "izlazim" sa drugaricama, što je podrazumevalo šetnje po gradu, otpadanje na nekoj klupi u parku, vožnju biciklom. Vreme kada mi je omiljena pesma bila "Californication"  Red Hot Chili Peppers-a, i kada sam kupila prve, maslinasto zelene starke. Kada sam živela za petak, kraj šestog časa, večeru na brzaka i izletanje iz kuće, i kada sam mogla duže da ostanem napolju jer sutradan nema škole. Kada sam prvi put uzela gitaru u ruke (ne i poslednji, obećavam i dan-danas sebi). Kada sam našla novo društvo i među njima svog najboljeg drugara M, kojeg danas oslovljavam sa "Kume". On, ooon je kriv što sam počela da slušam Metallica-u. Pozajmio mi je tada kasetu (!) gde su urednim rukopisom njegovog starijeg brata O. bili ispisani naslovi pesama sa koncerta sa simfonijskim orkestrom iz San Franciska. Kriv je za još mnogo toga, i hvala mu na tome. Da, vreme kada su se još uvek slušale kasete.

Vreme kada sam upoznala i doživela svoju prvu ljubav, onako smotano iskrenu. Kada sam prolazila pored njegove škole nadajući se da će me videti s prozora svoje učionice. Kada je držanje za ruke bilo jedino važno na ovom svetu.

Kada sam u isto vreme želela da se uklopim i da se razlikujem od drugih. Kada sam se ošišala na "auuuuu, ala je kratko". Kada sam počela da se tražim (a još uvek se, na sreću, nisam u potpunosti pronašla) i kada sam se osećala izgubljeno. Kada sam spoznala sreću, ljubav, tugu, izdaju, kada sam povredila i kada sam oprostila onom ko me je povredio. 

Kada mi je postalo tek malčice jasnije da je to sve Život.



8/26/13

Poseta otadžbini, odnosno zašto nosim poluprazan kofer u Srbiju / Visite de la patrie, ou pourquoi j'emporte une valise à moitié vide en Serbie

Polazak

Dobro, naprasno sam rešila da, posle nekih godinu dana, odem u rodni mi kraj. Taman se tu nekako potrefila i svadba cimerke iz doma (jedne od zilion, to jest sedam, koliko sam ih promenila), milina. "Šta poneti?", zapitah se i smorih istog momenta. Iako ne volim da radim bilo šta na brzinu, pakovanje je jedna od stvari koju ne volim da radim uopšte, te ga odlažem koliko god mogu. Tri dana do polaska? Ima vremena, ihaaj. I tako čekam poslednje veče, pa i poslednje sate pred polazak da nabacam: "autfit" (jer što bih rekla "odevna kombinacija", kad to može i svetskije) za svadbu, nekoliko majica, jednu suknju, dvoje lanenih pantalonica, hmm, biće toplo, znači sandale, baletanke, kupaći koji sam počela svugde da nosim, 'ajde dobro i jedan džemperak, ono osnovno od kozmetike, dva sendviča, ćebence za bus i flašu vode. Sve ukupno zauzelo bi onaj najmanji kofer na točkiće iz uobičajenog tria koje viđamo kod Kineza. 

Ali... ja ne nosim mali kofer, već onaj najveći koji imam. Zašto ? Zato što me čeka povratak...

A za povratak pakovanje izgleda ovako. Tokom dve nedelje nagledam se u svojoj sobi, najpre, svojih silnih knjiga, što pročitanih, što nepročitanih, stručnih i onih za zabavu, pa polako počnem svakodnevno da odvajam na stranu "još samo ovu". Usput i kupim koji komad, kad sam već tu i imam priliku da se dočepam štiva na maternjem jeziku. Dok se broj tih "ala mi trebaju, da crknem bez njih" knjiga ne popne do otprilike 20. Naravno, desi se da kupim i ponešto od garderobe, ili da pronađem u svom ormaru neku stvar koju 100 godina nisam nosila i koja mi baš sad dobro dođe, i šta ću, odvojim i to na gomilu "za poneti". Napravim, tu i tamo, i poneki izlet u DM, oduševim se svim onim silnim kozmetičkim tričarijama i shvatim da su mi preko potrebne - 'ajd', spremim i to. I tako, dan za danom, poseta za posetom rodbini i drugarima (čitaj: evo ti makar čokoladica/keksić/pečeno prase za put, i slično), dođe momenat da sve to strpam u kofer, i situacija postaje napeta. I taman naguram u kofer, kako znam i umem, sve ono što sam smislila, u sobu ulazi mama: "A oni tanjiri što si rekla da ti trebaju?" Joj da, tanjiri za kampovanje, bolje da ponesem nego da kupujem nove. "Daj". "Imaš i onu šolju i posudice što si prošli put zaboravila" U da, dobro me podseti. "E, a ja sam ti izdvojila ovde neke sitnice ako ćeš da poneseš". "Šta?" "Pa neke peškire, lonce, malo rakije i tako". "Ali, mama, ne znam gde i kako to sve da stavim". Mama me gleda i ubedljivim glasom suvislo argumentuje "Stavićeš". "Ni u stanu više nemam mesta za..." "STAVIĆEŠ". I stavim, šta ću. 

Konačni spisak nema kraja. Pored svega navedenog, tu se nađu i neka pisma, cediljka, kašika za kolače, zaostali svadbeni poklon od teta Ne-znam-je-a-i-da-je-znam-zaboravila-sam-ko-je-i-odakle-je, činije, lišće za sarmu, mleveni orasi, krpe, sveće, "Srpski jezik i kultura izražavanja" iz osnovne škole (jer muž, je l' te, hoće da uči srpski) i, čini mi se, minijaturni ružičasti nosorog. I tako krećem nazad, napunjenih energetskih baterija (jao da, baterije nisam spakovala, pih) i sa koferom koji preti da eksplodira pri naletanju na najmanju neravninu na putu.

Sve zarad transporta tog malog dela rodnog kraja :)

~ ~ ~ ~ ~

Départ

Bon, tout d'un coup j'ai décidé de partir, après un an à peu près, dans mon pays d'origine. Ca tombe bien car il y a le mariage d'une de mes colocataires (parmi les sept que j'ai eue à tour de rôle) de la cité universitaire, super. "Que dois-je apporter ?" je me suis demandée et ça m'a tout de suite fatigué. Bien que je n'aime pas faire les choses au dernier moment, faire les valises est quelque chose que je n'aime pas du tout faire et que du coup je reporte autant que je peux. Trois jours avant le départ? Je suis hyper large, ça va. Et donc j'attends la veille, voire les dernières heures avant le départ pour jeter des affaires dans ma valise : la tenue pour le mariage, quelques hauts, une jupe, deux pantalon en lin, il fera chaud, bon alors je mets les sandales, les balerines, le maillot de bain que j'ai commencé à porter partout, bon bah alors une veste quand même au cas où, la base de la cosmétique, deux sandwichs, une petite couverture pour le bus et une bouteille d'eau. Dans l'ensemble, ça aurait pris la plus petite valise à roulettes du trio habituel qu'on voit dans les magasins chinois.

Et pourtant, je ne prends pas une petite valise, je prends la plus grande que j'ai. Pourquoi ? Parce qu'il faut que je rentre.

Les préparatifs pour le retour se passent de la manière suivante. J'observe, d'abord, pendant deux semaines, tous mes livres dans ma chambre, lus et non lus, professionnels et ceux pour se divertir, et je commence petit à petit, à mettre de côté les livres "encore celui-là et ça suffit". J'en achète aussi par ci, par là, comme j'ai l'occasion de trouver des bouquins dans ma langue maternelle. Jusqu'à ce que le nombre de ces livres "j'en ai très besoin et je serais morte sans eux" ne monte à environ une vingtaine. Bien sûr, il m'arrive d'acheter des vêtements, ou de trouver dans mon armoire des vêtements que je n'ai pas portés depuis longtemps et dont j'ai absolument besoin maintenant. Du coup, je mets ça sur la pile "à prendre". Je fais quelques tours chez DM (une marque de cosmétique), impressionnée par toutes ces babioles cosmétiques, et je me rends du compte qu'ils me sont absolument nécessaires - allez, je les prépare aussi. Et ainsi, jour après jour, visite après visite aux cousins et amis (c'est à dire : "Prend au moins ce petit chocolat/biscuit/rôti de porc... pour le voyage"), arrive le moment de mettre tout cela dans ma valise et la situation devient tendue. Juste au moment où j'arrive à pousser toutes mes affaires dans la valise, ma maman entre dans ma chambre : "Et ces assiettes dont tu m'as dit avoir besoin?" Ah oui, les assiettes de camping, il vaut mieux les prendre qu'en acheter des nouvelles. "Bon, passe les moi". "Il y a aussi la tasse et les boîtes que tu as oubliées la dernière fois". Mince, c'est vrai, c'est bien de me l'avoir rappelé. "Tiens, moi je t'ai mis de côté quelques trucs aussi si tu veux les emporter". "Quels trucs ?" "Et bien, il y a des serviettes, des pots, un peu de rakija (l'eau de vie serbe), voilà". «Mais, maman, je ne sais pas où et comment mettre tout cela." Ma maman me regarde et argumente avec beaucoup de sens et de logique "Tu le mettras". "Même dans l'appart, je n'ai plus de place pour..." "TU LE METTRAS". Et voilà, je le mets.

La liste finale est interminable. En plus de ce que j'ai déjà mentionné, dans la valise il y a des lettres, une passoire, une pelle à gateaux, le cadeau de mariage en retard d'une dame je-ne-la-connais-pas-et-même-si-je-la-connaissais-je-ne-me-rappelle-pas-d'elle, des plateaux, des feuilles de choux pour faire la sarma, des noix en poudre, des torchons, des bougies, "La langue serbe et la culture de l'expression" du collège (parce que le mari veut, bien sûr, apprendre le serbe), et il me semble un petit rhinocéros rose. Et donc, je reviens à la maison, avec mes batteries (zut, j'ai oublié les batteries !) chargées, et avec une valise qui menace d'exploser dès qu'elle touche la plus petite bosse sur la route.

Tout cela pour transporter une petite partie de chez moi :)

7/17/13

Porcelain



Moja pesma za putovanja vozom. Pustim je i pod maskom nekog ko se udubio u čitanje knjige, u stvari bacam skrivene poglede ka ljudima u vagonu. Ljudi koji dremaju nakon napornog dana na poslu. Deca koja ne prestaju da zapitkuju roditelje ili bake i dede milion neobičnih pitanja. Zaljubljeni parovi koji se diskretno drže za ruke i razmenjuju poglede pune nade i želja za budućnost. Grupica nasmejanih devojčuraka koje misle da imaju ceo svet u rukama. Nasuprot njima, isto tako grupica glasnih momčića koji nastoje da privuku pažnju i istovremeno budu kul. Ljudi koji neprestano čačkaju svoje mobilne telefone, androide i ostala čuda kojima ne znam naziv niti svrhu. Neko se na iznenadnu zvonjavu telefona uz izvinjenje iskrade u hodnik i započinje razgovor. Kondukter koji prolazi uz jedno ljubazno "Dobar dan". Plač bebe. Miris sendviča sa šunkom. Odsjaj ekrana nečijeg laptopa. Kikotanje. Ćaskanje. Skrećem pogled ka prozoru. Drveće, kuće, zgrade, reke, putevi. Predeli se smenjuju pred mojim očima munjevitom brzinom sve dok se ne stope u jednu jedinu boju, najčešće zelenkastu. Vraćam pogled na ljude u vozu. Osećam klackanje voza i vidim kako nam svima tela i glave poigravaju u istom ritmu. Pitam se kuda ko putuje. Pokušavam da zamislim koga će ko da sačeka na stanici, zamišljam susrete, poglede, reči, zagrljaje, rukovanja, mahanja. I najednom osetim povezanost sa svim tim ljudima. 
Puštam pesmu ispočetka. Moju pesmu za putovanja vozom.

~ ~ ~ ~ ~

Ma chanson pour les voyages en train. Je la mets, et sous le masque de quelqu'un qui s'est plongé dans la lecture d'un livre, je jete des regards discrets sur les gens dans le vagon. Les gens qui font la sieste après une journée difficile au travail. Les enfants qui ne cessent pas de poser de nombreuses questions étonnantes à leurs parents ou grands-parents. Les couples d'amoureux qui se tiennent les mains et échangent des regards pleins d'espoir et de souhaits pour l'avenir. Un groupe de filles souriantes croyant avoir le monde dans leurs mains. En face d'elles, un groupe de garçons essayant d'attirer l'attention et à la fois de rester cool. Les gens qui touchent constamment leurs téléphones portables, androïds et autres appareils dont je ne connait pas le nom ni le but. Quelqu'un se lève d'un coup avec la sonnerie de son téléphone et s'excuse en sortant du vagon pour pouvoir commencer la conversation. Le contrôleur qui passe en disant gentiment "Bonjour". Un bébé pleure. L'odeur d'un sandwich au jambon. Le reflet de l'écran d'ordinateur de quelqu'un. Rires. Papotage. Je tourne les yeux vers la fenêtre. Arbres, maisons, bâtiments, rivières, routes. Les paysages pivotent rapidement devant mes yeux jusqu'à ce qu'ils se mélangent en une couleur, habituellement une sorte de vert. Je me tourne de nouveau vers les gens dans le train. Je sens les tremblements du train et je vois que nos corps et têtes vacillent au même rhytme. Je me demande qui voyage où. J'essaie d'imaginer qui attendra qui à la gare, j'imagine des rencontres, des regards, des mots, des calins, des mains qui se serrent, des coucous. Et soudainement, je ressens un lien avec tous ces gens.
Je remets la chanson. Ma chanson pour les voyages en train.

3/14/13

Au Pôle (pas d')emploi iliti sasvim običan sastanak u Birou za (ne)zapošljavanje

Jeste, uprkos svim mojim svesnim i nesvesnim otporima, ipak sam rešila da se prijavim na taj Biro, da ozvaničim činjenicu da nemam posao i da su šanse male da ga u skorije vreme nađem. Optimistično s moje strane, zar ne ? :)

Naravno, s kim drugim da podelim to divno iskustvo, ako ne s vama. Kako izgleda prijavljivanje na Biro za zapošljavanje (ahmm, yeah right)? Ceo postupak je vrlo jednostavan :

  • Korak Prvi
Ništa bez interneta - odete na sajt Biroa, kliknete na dugmence za prijavu i voilà, nepunih 7 sati kasnije, popunili ste prijavu. Popunjavanje je pravo zadovoljstvo i melem za um i dušu jer tu je gomila bitnih pitanja o prethodnom radnom iskustvu, završenim studijama, broju kućnih ljubimaca, sati provedenih u toaletu i visini džeparca u šestom razredu osnovne na koja treba odgovoriti. No, ne bojte se, popunjavanje upitnika je olakšano određenim brojem ponuđenih odgovora na svako pitanje, pa tako možete i do prekosutra lupati glavu ako niste sigurni koju stavku treba da čekirate, ili još bolje, ako se vaš odgovor ne uklapa ni u jednu od ponuđenih opcija, što je najčešće i slučaj, je l'. Pritom, na neka od pitanja biste i opširnije da odgovorite, ali ne može, nema mesta, i zato ste prinuđeni, na primer, da govorite samo dva strana jezika. A i šta će vam više. 

Nakon tih dvesta miliona popunjenih stranica, samo jedan klik vas deli od zakazivanja sastanka sa vašim savetnikom, i tu je sve prilično jasno, ponuđena su vam tri datuma i treba da izaberete onaj koji vam najviše odgovara. Fair enough. Na kraju vam je na mejl poslat isti taj formular u pdf formatu i zamoljeni ste da ga odštampate i eventualno dopunite. Posle par dana skontate da su i Oni odštampali taj isti formular i poslali vam ga poštom, što se očigledno savršeno uklapa u nacionalnu politiku zaštite životne sredine "Sve će to narod reciklirati".
    Značaj jezika : "Sva predviđanja budućih uslova naslućuju dobre mogućnosti u pogledu vašeg profila" "Znači, za sada sam naj****"
  • Korak Drugi
Ulazite u zgradu Biroa, a tamo vas, pre nego što uspete i da trepnete, saleće neko ljubEzno momče čiji je posao da vas čekira tamo na Njihovoj listi očekivanih zvanica. Onda vas još ljubEznije zamoli da sačekate jer ćete biti prozvani. Što jes'-jes', kasnili su samo 13 minuta sa pozivanjem moje malenkosti, to se ni ne računa jer spada u "marsejskih 15 minuta", znači praktično na vreme. Gospoja Savetnica zatim dolazi i uz jedno muljavo "Do'ar dan" vas poziva u svoju kancelariju. E onda kreće The Proces. Savetnica kucka svašta nešto brzinski, onda briše i prepravlja greške u kucanju. Onda, naravno, zazvoni telefon : "Daa? Mhm... E, sa klijentom sam, ne mogu sad, aham. Važi, 'ajde, e a kako si ti? Stvaaaaarno, nemoj pričati? Hahahaaa... Aaaa, to je bilo ono za ono u vezi sa onim? Mhm. E, ne mogu sad, imam klijenta. Vaaaaži, ćao!" Opet kuckanje, niko ne progovara ni reč, napetost raste i pitate se da li ona uopšte zna da ste vi još uvek tu... Sve dok Koleginica ne kucne na prozorče (jer su sve kancelarije u stvari povezane "kutije" složene u lavirint... ili krugove pakla, ko li će ga znati), "samo" da piiita kako ovo i ono i još samo ovo, a i ono... Kuckanje, kuckanje, kuckanje i najzad kreće dijalog tokom kog shvatate nekoliko stvari :
- da ni ona, a ni računar ne kapiraju šta ste vi to od studija završili (jer nema kvadratića za čekirati koji se odnosi na vaše studije)
- da je biranje neke slične opcije vrrrlo komplikovano, jer ne odgovara vašem profilu i kako sad to tako
- da ste džaba popunili ostatak formulara i ispravili greške, jer to niko ni ne gleda
- da nemate prava ni na kakav vid socijalne pomoći, jer ko vam je kriv što ste dosad samo volontirali (dobije se i potvrda, lepo krupnim slovima otkucana)
- da računar baguje rekordnih 17 puta u minuti
- da morate da se javljate svakog meseca sa kompletnim izveštajem o tome gde ste, kako i kada tražili posao, kako ste konkurisali, koji broj cipela nosi vaš potencijalni poslodavac i koja su poslednja dva broja registarske tablice njegovih kola, itd.
- da ne možete ni da uživate u toj svojoj nezaposlenosti kao čovek, jer imate pravo da svega 35 dana godišnje provedete van zemlje, koje morate da prijavite
- da ste i nadalje prepušteni sami sebi što se traženja posla tiče
... što dodatno potvrđuje Savetnicino sažaljivo "E pa srećno" dok vas prati do vrata.

Ovo me podseti na jednu iz moje rane mladosti :D


 Pozdravčić :)

2/6/13

Kad na vrbi rodi grožđe :)

Na detalje i sitnice često ne obraćamo pažnju, a upravo nam te neprimetne, svakodnevne stvari mogu poslužiti kao inspiracija. Tako sam ja sasvim slučajno bacila pogled na poštanske markice koje smo kupili nedavno i našla inspiraciju kako za obogaćivanje znanja iz francuskog, tako i za ovaj post. Na svakoj markici je napisana i ilustrovana po jedna izreka. Bilo mi je jako interesantno kad sam se udubila i pronašla njihova značenja, pa možda bude i vama.

1. "Cela ne se trouve pas sous les sabots d'un cheval" - To se ne nalazi ispod kopita konja, odnosi se na nešto što je vredno i retko, i što se teško pronalazi (nasuprot onome što se uvek može naći na putu kojim je konj prošao, khm, khm).


2. "Etre heureux comme un poisson dans l'eau" - Biti srećan kao riba u vodi, mi češće kažemo u moru, ili imamo onu bolju "Kao bubreg u loju" :D


3. "Se regarder en chiens de faïence" - Gledati se kao psi na porcelanu/tanjiru, (uh dok sam ovo skontala) znači gledati ljutito, zlobno jedno u drugo. Izraz potiče iz vremena kada se pravila grnčarija prekrivena ovim faïence, vrstom keramike na bazi gline i kalaja. Ljudi su pravili razne ukrase kao što su tanjiri i slično, na kojima je često kao dekoracija bio crtež dva psa koji ljutito gledaju jedan u drugog, spremni da napadnu.


 4. "Avaler des couleuvres" - Progutati zmije (bljak btw), znači trpeti uvrede bez suprotstavljanja. Drugo značenje odnosi se na prihvatanje bilo koje izjave kao istinite.


5. "Pratiquer la politique de l'autruche" - Sprovoditi nojevu politiku, znači svesno ne prihvatati, ne obraćati pažnju na verovatni neuspeh ili opasnost. Uzdržaću se od povezivanja ove izreke sa nekom drugom politikom.


6. "Pleurer des larmes de crocodile" - Kao i kod nas, liti krokodilske suze.


7. "Ménager la chèvre et le chou"- Čuvati i kozu i kupus, znači braniti kontradiktorne interese. Poreklo izreke vodi od činjenice da je teško brinuti o kupusu i o kozi istovremeno, s obzirom na to da će koza poručkati kupus čim ga se dočepa :)


8. "Etre serrés comme des sardines" - Biti poređan kao sardine, i mi kazemo isto kad je negde tesno. A imamo i manje kulturnu zamenu "kao u d**etu" :D


9. "Qui vole un oeuf, vole un boeuf" - Ko ukrade jaje, ukrao je vola, znači da je i najmanja krađa zločin i da ko počne sa malim krađama, ukrašće i vrednije stvari.


10. "Le chat parti, les souris dansent" - Gde mačke nema, tu miševi kolo vode.


11. "Sauter du coq à l'âne" - Skočiti sa petla na magarca, he he, ova mi je najbolja. Odnosi se na naglo menjanje teme koja veze nema s prethodnom.


12. "Quand les poules auront des dents" - Kad pilići budu imali zube, odnosno "kad na vrbi rodi grožđe", ili ona "kad svinje budu letele". Što bi ona naša vrisnula: "NIKADAAA!!!"


Možda i vi znate neku zanimljivu francusku izreku? Ili imate neku omiljenu srpsku kojoj bih mogla da potražim pandan u francuskom jeziku?

2/1/13

Srbija? Kako, koliko, kada, ko, šta... ?

Ljudi moji, ovde je od pre neki dan 18 stepeni. Stiglo proleće, izgleda, posle "teške" zime i cele tri pahulje koje su pale.

Pre dolaska u Francusku, nikada ranije nisam razmišljala o tome kako je nekom strancu kad se nađe u društvu ljudi iz zemlje u kojoj se nalazi. Meni je uvek bilo interesantno kad upoznam nekog strendžera, pa ga onda ispitujem o svemu i svačemu, i kontam kako i on prosto mora uživati u tome. Tako mi nije bilo čudno kad je moj dragi dolazio među "moje" ljude i odgovarao na milione i milione pitanja. Onda smo zamenili uloge i gle, postadoh ja atrakcija. Skroz čudan osećaj. I evo na kakva pitanja, između ostalog, nailazim. Neka su skroz uobičajena, neka me iznenade, neka su me navela na to da se zamislim i shvatim koliko stvari (ne) znam o sopstvenoj zemlji, neka su me nasmejala. Neka uopšte i nisu pitanja :)
  • Odakle dolazite s tim (slatkim, malim, specifičnim itd.) akcentom?
  • Koji je glavni grad Srbije?
  • Je l' u Srbiji ljudi piju čaj? (??)
  • Koja je srpska novčana valuta?
  • Je l' imate vi tamo sireve? Kakve?
  • Iz Srbije? Milozevik, je l' tako? (Slobodan Milošević)
  • Koja se rasa svinje najviše uzgaja?
  • A kako se na srpskom kaže "Dobar dan", "Dobro veče", "Hvala" (nastaviti spisak po ličnom nahođenju) 
  • Kakva su srpska vina?
  • Jesi ti Poljakinja? 
  • Kusturikaaa!!! (Kusturica)
  • Kako se zove tvoj grad? A gde je to? (onda objasnim, a oni sve klimaju potvrdno glavom, tobože kontaju gde je)
  • Šta se izvozi od prirodnih bogatstava? 
  • Imam ja jednog prijatelja, isto Srbin, radi tu i tu i živi u tom i tom mestu. Gde je tu pitanje, pitate se vi. U pogledu : "možda ga znas?". Ovo je ekvivalent pitanja : "Je l' znaš ti Peru?" Kao da moram poznavati svakog Srbina koji kroči na teritoriju Francuske, jer smo, bože moj, iz iste zemlje. Mislim, Srbija jeste mnogo manja od Francuske i "nas" je manje nego "njih", ali ja još uvek ne uspevam da se upoznam sa čitavom dijasporom)
  • Srbija, je l' to selo ovde u blizini Aix-a?
  • A što si ti došla u Francusku?
  • Srbija? E da, Džokovik je opet pobedio tog i tog (pa mis'im naravno, ali ja ne pratim tenis) 
  • Je l' ima u Srbiji šuma? 
  • Iz Srbije? Znam ja malo ruskog...
To be continued...


11/23/12

(Još) Jedan namćorski

Tako juče uđem u prodavnicu u potrazi za nekom lepom, šarenom (ali ne baš skroz girly) kutijom, i već na samom ulazu se sudarim sa gomilom, ne, gomiletinom bombonjera i fensi pakovanja onih uglavnom divnih i neodoljivih čokoladnih čuda (=manja količina i mnogo više "ukrasne" folije za baciti posle za iste ili veće pare), kojekakvim deda mrazovima (jer nema poente pisati velikim slovom nešto čega ima TOLIKO) i novoizmišljenim zabavnim sitnicama za mališane (koje slede otprilike politiku-kupi me i igraj se cele tri sekunde, pojedi ono što je unutra za dve i traži onda nešto novo kao poklon).

"Uskoro će Božić ! Jelka i puuuno poklona !!"

Kao da nije dovoljno to što već nedeljama hodam ulicom mrmljajući u sebi molitve svim postojećim i nepostojećim bogovima, i kajući se što nisam nabavila šlem, jer sa svih strana vrebaju praznični ukrasi i ogromne dekorativne instalacije u obliku kutija sa mašnama viseći nad glavama prolaznika. Da se razumemo : volim i ja praznike, ne baš u onoj meri u kojoj se to očekuje od svake "normalne, optimistične i pune života i vere u bolje sutra" osobe, ali volim ih, ili ih bar ne mrzim ako ništa drugo. Po koji slobodan dan, opravdanje za krkanje nezdrave hrane, a ni poklone ne odbijam, nije lepo. I trudim se da, ako već i sama nisam u stanju da cičim od sreće jer uskoro krećemo da brojimo novih 365 dana ispočetka, a ono da ne ubijem to ushićenje kod drugih ljudi kojima je to važno i predstavlja neku novu, nultu, polaznu tačku za buduće pobede i uspehe. 

Ali, pobogu, mora li sa tom euforijom da se krene dva meseca unapred ?? Ok, ovde se slavi samo katolički, ili, kako ga ja zovem, "prvi" Božić, ali već bukvalno mesec dana supermarketi i prodavnice su prepuni gorenavedenih drangulija. I ne radi se više o punim rafovima, već o dodatnim redovima i redovima rafova, kao da ste zašli u magacin. Želiš da obaviš kupovinu osnovnih stvari mirno i brzo ? E nećeš ga majci, ima da prođeš pored i kroz i oko čitavog šareniša koji je u ponudi.

Pored toga, u izlozima radnji velike reklame za "specijalna božićno-novogodišnja" sniženja od (-)27% (nije bitno šta je, piše da je jeftinije i kupuj, šta se razmišljaš). Inbox pun mejlova sa reklamama za ovaj i onaj idealan poklon, koji je takođe na sniženju, još ako kupiš 7 istih, dobiješ 8. za dž. Šta ćeš raditi sa 8 istih stvari koje verovatno nikom ne trebaju, pojma nemaš, ali bar si "uštedeo" koji cent.

"Nisam ja kriv" Nisi, deda, niiisi...

Svesno prihvatam rizik da sad zazvučim kao neka zlovoljna, matora konzerva (a u stvari sam u cvetu mladosti, je l' te), ali dobro se sećam kako sam kao klinka brojala dane do Nove godine, iščekivala dan kada ću okititi jelku i kako je uzbudljivo bilo upaliti ukrasne svetiljke po prvi put i gledati ih kako se naizmenično pale i gase. Još kada bi se tu najzad našao po neki skroman poklon, pa kud ćeš veće sreće. I sve se dešavalo krajem decembra, kakav bre oktobar i novembar, kakvi bakrači :) Imam utisak da je komercijalizacija svega, pa eto i tih novogodišnjih i božićnih praznika ugušila u ljudima svaku sposobnost radovanja malim stvarima (i u pravo vreme). Materijalna vrednost poklona, kao i broj istih, dostiže vrlo visoke cifre, što je, s moje tačke gledišta, obrnuto proporcionalno emotivnoj vrednosti istih.

I šta mi sad ovako namrgođenoj drugo preostaje, nego da se udavim u nekoj toploj čokoladi :) A ovaj mrgudluk će, nadam se, ispariti iz mene kad konačno uključe te ukrasne svetiljke... Ako ne tad, onda bar kad ih isključe i poskidaju...

~ Hedgehoppers Anonymous-It's Good News Week ~


10/15/12

A taaaaaable ! (žvak-žvak)

Za početak, biću kratka i jasna : kad Francuzi sednu da jedu, tu kraja nema. NEEE-MA.


Ukoliko imaju goste, bilo da je u pitanju neko porodično ili drugarsko okupljanje, Francuzi počinju aperitivom (l'apéro). Pod ovim se podrazumeva minimum (ali stvarno minimum) polučasovno grickanje kojekakvih semenki, čipseva, "zalogajčića", kikirikija, kobasice (vrrrlo važna stavka :)) itd. Jedan od specijaliteta Provanse koji se takođe jede kao predjelo je la tapenade (tapenad), namaz od crnih ili zelenih maslinki koji se maže na tanke kriške posebne vrste hleba/tosta, šta li je već. Naravno, služe se i različite vrste sokova i alkohola, često i koktelčića ili, ako ste oženjeni Srpkinjom - rakija :) I sve vreme se ćaska, a često ovo vreme bude posvećeno i zajedničkom spremanju jela. Kako god, apéro ume da potraje.

La tapenade

Kada je glavni obrok konačno gotov i sto postavljen, svi sedaju za sto. Obrok ne počinje dok svi ne sednu. Onda sledi horsko "Bon appétit" (bon apeti - prijatno). Neko od prisutnih, često, ali ne i obavezno domaćin, poslužuje najpre sve goste, pa sebe. Tek kada su svi posluženi, počinje se sa jelom. Francuzi uvek prvo jedu salatu. Zatim sledi glavno jelo. Ponekad to bude i samo meso, iako se mnogo češće ono služi sa nekim prilogom.

Posle glavnog jela, koje može podrazumevati i dve-tri "ture" različitih jela, prelazi se na sir (fromage - fromaž), jednu od najvažnijih namirnica u francuskoj kuhinji. Sir se jede uz hleb i vino, koje prvo mesto po važnosti deli sa sirom. Ovaj način jedenja sira (sir, hleb i vino) se smatra dezertom, a neko kaže da se uvek mora završiti sa sve tri stvari u isto vreme. Znači, ako ste pojeli hleb, a ostalo vam je još malo sira i vina, uzimate jos hleba, ako vam zafali vina, uzimate jos koju kap, itd. :) Nakon sira, prelazi se na dezert- voće i/ili neki kolač, i na kraju se služi kafa. Od stola se ne ustaje sve dok svi ne završe s jelom.


Sve u svemu, ništa radikalno drugačije od naših običaja i navika, s tim što je moj lični utisak da se na nekim sitnim pravilima lepog ponašanja pridaje više važnosti, te su merci i s'il te plait magične reči i za stolom. Nikada nećete reći nešto u fazonu: "E 'aj mi dodaj so", nego: "Da li bi, molim te, mogao da mi dodaš so".

Inače, kada su porodična/drugarska okupljanja u pitanju, zajedničko obedovanje je prilika da se svi ispričaju, podele jedni sa drugima novosti, naročito ako se dugo nisu videli, da se razmene mišljenja o aktuelnim događajima itd. Zbog toga obrok može zaista da traje satima, stoga treba biti (psihički) spreman za duuuugo sedenje :) Ako ste "novajlija" u društvu (pa jos strendžer), ovo je odlična prilika za uvežbavanje "tenis pogleda": gledam osobu levo, pa osobu desno i pokušavam da pratim razgovor, dakle levo-desno, levo-desno), ili multitaskingovanja: dodajem salatu osobi levo od mene dok odgovaram domaćici da ne želim više vina i tražim od osobe prekoputa da mi sipa malo vode, uz stereo praćenje razgovora osoba koje su mi blizu, malo jedan, malo drugi, i pokušaje da kažem nešto smisleno i, eventualno, gramatički ispravno-mada to je već viši nivo ;).

Toliko o jelu (za sada), a ja vas do sledećeg posta puno pozdravljam :)

10/4/12

Priručnik za dobijanje boravišne dozvole i gubljenje nerava

Potrebno vam je:
  • dokumenti naznačeni na spisku na poleđini The Formulara
  • budilnik podešen na "neće skoro svanuti"
  • slojevita, udobna garderoba
  • vreća za spavanje + šator ili automobil, u zavisnosti od ličnih preferencija
  • knjiga, časopis, bilo kakvo štivo
  • bilo šta na čemu može da se sluša muzika (po mogućstvu neka relaksaciona, meditativna, ili, naprotiv, album Metallica-e Kill 'em all)
  • kišobran
  • naočare za sunce
  • suzavac (nije obavezno, ali može da zatreba) 
  • ostale zanimacije (Rubikova kocka, štrikeraj, ukrštene reči, sudoku)

A procedura je otprilike sledeća. Kao i svako normalan, najpre ćete potražiti informacije o potrebnim dokumentima na sajtu prefekture (zaista ne znam koja bi srpska reč bila upotrebljiva za ovo mesto, uglavnom, to vam je neko odeljenje za dobijanje boravišnih dozvola, azila i slično, imigraciono recimo). Tamo, naravno, informacije nećete naći, ali ćete naći broj telefona, koji ćete puni elana pozvati. Odgovoriće vam mašina koja će reći radno vreme imigracionog i posavetovati vas da više ne zovete jer ćete sve potrebne informacije dobiti isključivo ako odete lično.

Naredni korak, odlazite lično u 8:15 ujutru kad se imigraciono i otvara, shvatiti da ispred vas ima tek nekih 250 osoba i stati u red dobro raspoloženi jer "nije to tako strašno". Videćete da se red brzo pomera i zapljusnuće vas novi, zaslepljujući talas optimizma zbog kojeg ćete tek kad već i sami uđete, uvideti da se red zaista brzo pomera, ljudi zasita brzo ulaze, ali da niko satima ne izlazi. Usput ćete čuti i po koju raspravu klijenata sa šalterskim radnicima, i pomisliti kako su ljudi u današnje vreme nestrpljivi i lako planu bez ikakvog jasnog razloga. Kada se i sami po prvi put dokopate šaltera, oduševiće vas hladnoća i nezainteresovanost u glasu dotičnog šalterskog radnika koji nijednom neće pogledati u vas, ljudsko biće koje stoji pred njim. Dobićete broj, čekati jedva dva sata da biste dobili sine qua non daljeg postupka - The Formular. On se ne može skinuti sa neta, kopirati niti kupiti, On se dobija samo i samo kada se lično pojavite. I ne, ne možete Ga popuniti i predati istog dana sa ostalim papirima koje ste spremili (ako već imate prethodnog iskustva sa birokratijom ovog tipa, pretpostavićete šta je od dokumenata potrebno), NE, morate se vratiti nekog drugog dana jer bože moj, sastanci za predaju papira se zakazuju isključivo u 8:15.

(http://theairspace.net/commentary/waiting-is-hell-but-mind-games-make-it-better/)

OK, prikupićete sve potrebne papire (standard: kopije pasoša, prethodne boravišne dozvole, računa za struju, ugovora o stanovanju, potvrde sa fakulteta, izvoda iz matične knjige rođenih/venčanih, otiske svih prstiju-i na rukama i na nogama, nekoliko vlasi kose, uzorak krvi ne stariji od tri dana, podatke o obimu glave, grudi, struka, zahvalnicu za učešće u pesničkoj štafeti iz drugog razreda osnovne itd.), složiti ih u fasciklu i doći sat i po pre otvaranja imigracionog ne biste li malo izbegli gužvu. Tamo će, naravno, i pre sedam ujutru biti 60ak osoba ispred vas. Neko od nih je i prespavao ispred ulaznih vrata. Pošto još nije svanulo, uživaćete u pogledu na zvezde i, nešto kasnije, prve znake jutra. Tu i tamo poneki galeb će graciozno preleteti iznad vaše glave, tražeći prvu priliku (čitaj: glavu) da ostavi za sobom tragove prethodnog obroka. Ukoliko se i desi da se pojavi neki slučajni prolaznik (mada, male su šanse u to doba), uputiće vam pogled u kom ćete spaziti iznenađenje i sažaljenje u  isti mah. Pred otvaranje, brojka od 60ak ljudi će se nekim čudom udvostručiti, jer svi ti ljudi su tu sa bračnim partnerima, drugovima i roditeljima koji se niotkuda pojavljuju u 8:14. Po otvaranju, sledi poznata vam procedura za dobijanje broja, nakon čega ćete zadovoljno sesti (ako ugrabite slobodnu stolicu) i smireno čekati da vas prozovu.

Dok budete piljili u ekran sa brojevima, oko vas će veselo trčkarati klinci koji, na njihovu sreću, pojma nemaju gde se nalaze. Čućete nove rasprave, čiji će vam uzroci postajati sve jasniji, i poneku psovku (možda i na maternjem jeziku, što će vam posebno ulepšati dan). Ljudi oko vas će cupkati nogama, šećkati se tamo-ovamo, komentarisati ('m ti državu i šalteruše i sistem i Francusku i papire i...), a brojevi na ekranu će se smenjivati nekom, vama nepoznatom, logikom. U stvari, logike mooora biti, ali je vi ni posle višečasovnog truda, nećete shvatiti. Čitavoj atmosferi posebnu čar daće radnica koja se sve vreme šećka između redova prezrivo gledajući oko sebe i vrlo neljubazno odgovarajući na bilo koje pitanje njoj upućeno. Koja je njena prava funkcija i šta je njen posao, nikako nećete uspeti da prokljuvite. Tok misli vam mogu poremetiti ljudi koji zapitkuju kad ste došli i koji je vaš broj (kao da to ima neke veze), a može se desiti i da neko iz dosade krene da vam se, nimalo suptilno, nabacuje. 

Nekoliko minuta pred kraj radnog vremena (a radi se samo prepodne), konačno ćete stići na red. Ući ćete u hodnik gde je 10ak šaltera, od kojih radi samo pet, i pokušati da sednete ispred "vašeg", što će biti poseban poduhvat s obzirom na to da su stolice fiksirane i da morate zauzeti položaj koji vam je nametnut. Šalteruša(c) će uzeti vašu fasciklu, koju ste jedva progurali kroz otvor širine 2cm, i mrmljati nešto sebi u bradu, dok ćete (joj/mu) se vi sve više klanjati ne biste li išta od tog mrmljanja čuli. Nakon nekoliko minuta, kada se dotična/dotični uveri da, avaj, zaista imate sve potrebne papire, uradiće svoj posao za tri minuta i otići na zasluženu ionako-je-kraj-radnog-vremena pauzu. Pritom će zaboraviti da vam da šaku čarobnog pasulja u koji bi trebalo gledati da biste saznali kakav je dalji tok procedure (jer, moraćete da se vratite po boravišnu karticu kad-tad). A vi? Vi ćete odskakutati kući, ne toliko od sreće, koliko od potrebe da idete u toalet* i obavite sve što u poslednjih 5-6 sati niste mogli, jer toaleta u zgradi imigracionog-nema.



*nikako, ni u kom slučaju ne nositi hranu, a pogotovo piće; poželjno je, čak, dobro pročistiti organizam i postiti na vodi i eventualno hlebu bar sedam dana pre podnošenja zahteva

9/13/12

"Lepo vreme danas" i ostale beskrajne priče

Ok, upoznali ste se sa Francuzima i naučili kako da se pozdravite. A o čemu ćete da pričate? Postoji nekoliko tema o kojima možete pričati bilo kad sa bilo kim, i još da vas smatraju zanimljivim.

Jedna od neiscrpnih tema o kojoj možete danonoćno pričati je svakako - vreme. Koliko god sam ranije verovala da su razgovori tipa "lepo vreme danas" rezervisani za Britance (nisam više ni sigurna zašto baš oni, no nije ni bitno), toliko sam se uverila da Francuzi o vremenskim prilikama mogu da naklapaju u nedogled:
"Lepo vreme danas."
"Jeste, divno, sunčano, baš je prijatno."
"Izgleda da će sutra biti malo hladnije."
"Pa da, najavili su na vremenskoj prognozi."
"A prošle nedelje, jesi skontao kako je padala kiša!"
"Daaa, početkom nedelje su počeli da se navlače neki oblaci, pretpostavio sam da će pasti."
"Tako je i prošle godine u ovo vreme bilo."
"Da, sećam se."
Ili:
"Ove zime je neobično hladno ovde u Provansi."
"Jeste, nije baš uobičajeno da zima tako dugo traje, već dve sedmice je temperatura ispod nule."
"Kažu da će ove godine čak i pasti sneg."
"Au, kao onomad pre 25 godina..."
I tome slično, varijanti ima bezbroj.

Zatim, nećete pogrešiti ako pokrenete priču o - hrani. Šta je dobro rodilo, a šta nije, koje je voće i povrće u sezoni, da li kupujete organski uzgajane namirnice, razmena recepata, sve dolazi u obzir. Ako ste imali prilike da posetite neke restorane, možete izneti svoje mišljenje. Odličan potez je da pričate o nacionalnoj kuhinji svoje zemlje, to će ih sigurno zanimati. I stvarno je zanimljivo čuti poređenja sa francuskom kuhinjom, naučiti nešto o lokalnim začinima i tipičnim jelima nekog regiona. Znači, o hrani uvek i u svako doba.

I naravno, meni "omiljena" tema - stanje na putevima i saobraćajne gužve. Nema sa kim ne možete beskonačno dugo razglabati o jutarnjim gužvama na putevima, o tome kako mora ranije da se krene na posao ne bi li se gužve izbegle itd. Onda, kad vam jezik utrne, prebacite se na popodnevne, odnosno večernje gužve koje su aktuelne nakon posla, znači možete se lepo žaliti kako stižete kući kasnije jer na toj i toj raskrsnici uvek bude previše automobila i slično. Pa onda gužve u vreme godišnjih odmora koje odstupaju od pravila "običnih" gužvi, kada je sve zakrčeno non-stop. Na osnovu ličnog iskustva odgovorno tvrdim da se o ovome može pričati iznova i iznova, koliko god vam drago, sagovornik će uvek rado prihvatiti da i sam prokomentariše kako su gužve la folie (isto kao i birokratija). Još jedna varijanta "saobraćajnog ćaskanja" se odnosi na francusku železnicu i kašnjenje vozova, što je poprilično česta pojava, tako da uvek možete tu i tamo pljunuti po ovom ili onom vozu koji je kasnio/pomeren/otkazan, pa ste i vi zakasnili tamo kuda ste pošli.

Međutim, postoje stvari o kojima Francuzi baš i ne vole da razgovaraju, što je takođe korisno znati. Najpre, zdravlje i zdravstvene tegobe. Za razliku od nas Srba, kojima je prosto uživancija da se stalno žalimo na ovu ili onu bolest ili smetnju i koji sto više kukamo, to smo srećniji, Francuzi ne smatraju primerenim da se o ovome priča. Jedno kulturno "Kako ste?", isto tako kulturan odgovor "Hvala na pitanju, dobro", i to je to. Nema potrebe da se ide u detalje i nikakva kuknjava nema prođu.

Dalje, nije primereno pričati o platama i novcu. Nekulturno je nekog pitati kolika mu je plata, koliko je platio nova kola ili kuću. Ako baaaš želite da saznate nešto od toga, možete se interesovati na manje direktan način : "Baš vam je lep auto. Koliko u današnje vreme košta neki auto ovog tipa?" 

Kada sa nekim niste bliski, nije primereno ni raspitivati se o njegovom političkom opredeljenju. Sa osobama sa kojima ste bliskiji ovo može, ali ne mora da bude slučaj. Šanse su svakako manje da dovedete sebe u neprijatnu situaciju ako lansirate po neku kritiku na račun sadašnjeg predsednika (pritom ne mislim na sadašnjeg sadašnjeg, nego na bilo kog sadašnjeg u datom momentu), ali u svakom slučaju treba biti oprezan i znati proceniti ko je otprilike na čijoj "strani".

To bi otprilike bile neke osnovne smernice za ćaskanje sa Francuzima, a ja vas do sledećeg posta puno pozdravljam :)

8/9/12

FTJP na francuski način

Svako, ili bar velika većina nas, zna koliko silno zadovoljstvo donosi birokratija, tj. drndanje, da se lepo izrazim, oko papira i dokumenata bilo koje vrste. Ja se ovih dana time baš intenzivno bavim, čisto da mi leto provedeno u domovini ne bi bilo dosadno, i uživam u kilometarskim šetnjama od šaltera do šaltera i gubljenju vremena na istim. Čini se da je u Srbiji stepen zbunjenosti koja proizilazi iz kontradiktornih objašnjenja i zahteva, u zavisnosti od toga kome se i u kom trenutku (ispijanje sedme kafe u pola deset ujutru, gužva na šalteru, polomljen nokat, bolest komšijine mačke) obratite, dostigao rekordne mere. Već toliko poznata fraza "Fali Ti Jedan Papir" obećava dobru zabavu i minimum trodnevnu dijareju od same pomisli na to da nešto od papirologije treba obaviti. Da ne pričam o "pitaj ovog kolegu, idi kod one koleginice, pređi na taj i taj šalter, šefica je na bolovanju/odmoru/pauzi/kidnapovana, a bez nje ne možemo ništa da uradimo" itd.

U svoj toj zbrci i istraumirani vampirskim, samo-si-mi-još-ti-falio-dosta-mi-je-života-kad-će-ta-penzija-već-jednom pogledima radnika na šalterima bilo koje institucije, skloni smo da verujemo da je kod nas najgore. A nije.

7/2/12

Nego, da skratim...

Pisala sam već o nekim situacijama kada sam se našla u Francuskoj, odsečena od domovine mi i u društvu brzopričajućih nepoznatih faca. Međutim, naravno da je to tek delić onoga što se može doživeti kada ste stranac u nekoj zemlji.

Osim što, naravno, na početku boravka u ovoj zemlji ne možete da razaberete pojedinačne reči, Francuzi dodatno komplikuju stvari, i često mi se čini da baš uživaju u tome, koristeći sigles (izgovara se sigl), odnosno akronime. To svakom strancu najtanjom štiklom onako sočno i krvnički staje na žulj i sipa tone soli na ranu zvanu komunikacija. Nebrojeno mnogo institucija, organizacija, fabrika, zakona, profesija itd. imaju isto tako nebrojeno mnogo akronima i ljudi se ne libe da ih koriste u svakodnevnom govoru, koga god imali pred sobom kao sagovornika.

6/14/12

Izvin'te, oprostite, pardon

Nikada se nisam pravila nešto naročito finom, ali moram da priznam da je, do pre nekog vremena, umelo da me iznenadi, pa i naljuti, po mojim aršinima nekulturno ponašanje. To podrazumeva guranje u autobusu/na pijaci/u kafiću/na koncertima/dodati šta god vam padne na pamet, uz izostanak izvinjenja, naravno, zatim žvakanje punih usta, svađe u redovima i tome slično. I zašto je to sad uopšte važno? Zato što ni u ludilu nisam mogla da zamislim da će mi takvo ponašanje ponekad nedostajati.

6/6/12

Francuski poljupci (opsesivni čistunci, preskočite post)

Pre nekoliko dana jedna drugarica mi je dala ideju za ovaj post (hvala, N!). Dakle, šta je važno znati kada stignete u Francusku i poželite (ili ste primorani) da se sa nekim upoznate? Kako se pozdraviti, naravno.

Francuzi se, generalno, pozdravljaju sa dva poljupca u obraz. Ovde bi bio kraj mog posta, da ne postoje tako brojni i ah, tako jednostavni za upamtiti-izuzeci.

5/27/12

Entre midi et deux, tj. kad Francuzi ogladne


Dok sam bila na studijama u Srbiji, sećam se da su nam predavanja često bila vezana i da smo retko imali pauze duže od 15 minuta. Znači, važila je parola "snađi se i sam sebi nađi vreme za ručak", što prevedeno na srpski znači da smo ili brzinom svetlosti gutali suve, sam-bog-zna-kad-napravljene sendviče iz kantine ili, što je najčešće važilo za mene, preskakali predavanja koja su ometala normalan bioritam i išli u studentsku menzu (što nije nužno značilo i dobar obrok, no zaboravimo sad na to).

5/25/12

Le Početak le Avanture le Prrr


Uzbuđenje, blaga trema, nesigurnost, bezbrojna pitanja, dva ogromna morala-sam-da-sednem-na-njih-da-bih-ih-zatvorila kofera i stigoh ja u Francusku, u presladak gradić na 30ak kilometara od Marseja. Strava ! Samo kad sam stigla, sve ostalo će biti lakše. Hmmm, da li ? Tek što sam uspela da se oporavim od puta, predavanja na faksu su već počela. Minuta provedenih u turizmu = nula.