2/19/14

Susreti / Rencontres

Svakog jutra u 8 :01, izlećem iz stana i žurim na autobus, idući popreko i ukoso i dijagonalno ne bih li skratila sebi put. Ne umem da nigde da krenem tako da budem komotna, bez podizanja broja otkucaja srca na bar 120 u minuti. Zato i ne mogu da nosim damske cipele na štiklu, već prvog dana bih uganula nogu, u najboljem slučaju.
Nije mi se, za sada, desilo ni da zakasnim na autobus. Ali da uđem u njega bez daha i pozdravim vozača sa « …’bar dahaan – uuuuzdah » jeste.
Za dva-tri minuta koliko obično provedem na stajalištu, mnogo toga se desi. U prvi mah, kada sam počela da čekam taj autobus koji me vozi u mesto u kojem radim, to vreme je bilo ispunjeno zurenjem pred sebe, « u belo », gledanjem u šareniš vozila koja prolaze, uz pokušaje da ton buke smanjim na « podnošljivo » nekim samo meni znanim meditativnim putem. A onda sam počela da uočavam lica ljudi u kolima, sanjiva, užurbana, po neko od njih u oblaku dima cigarete. Odrasla i dečija lica. Mlada i manje mlada. Muška i ženska. I ne samo lica u kolima. Tu je i zamišljeno lice žene koja svakog jutra istim putem vodi svog psića u šetnju. Tu je i zadihano lice devojke koja džogira. Tu su i lica ljudi oko mene, koji isto čekaju autobus kao ja. Pospana, umorna, vesela i nestrpljiva lica. Oči koje traže to kolektivno prevozno sredstvo koje će ih odvesti tamo gde počinje njihov dan.
Tu je i jedno veoma ozbiljno lice koje dolazi na stanicu pogleda uprtog u asfalt. Tek kada se zaustavi ispred table sa satnicom, to lice stidljivo podiže pogled da vidi ko je sve tu. Samo na kratko. To lice pripada sedamnaestogodišnjem devojčurku.
Ona uvek dolazi sama, iako sve njene drugare iz škole prate braća, sestre ili roditelji. Nju niko ne poljubi pre nego što uđe u autobus i niko joj ne maše. Niko joj ne poželi lep dan. Ali ona je već velika, zar ne.
Jednog jutra, posle meseci i meseci čekanja na istoj stanici, ova devojčica mi prilazi, i bez uvijanja pita zašto ima ljudi koji maltretiraju druge ljude. Knedla, pa sekund-dva pauze dok se mozak uključi. Odgovaram zbunjeno da nemam pojma. Dobro pitanje... Sutradan, samo diskretno klimanje glavom kao znak da me je primetila, i narednih par dana – gotovo ništa. Onda jednog jutra prilazi da mi pokaže svoju novu majicu. Kažem joj da je lepa. Majica je stara, izgužvana i sa nekoliko rupa. Ali ona JESTE lepa. Narednih par dana kažemo jedna drugoj « Zdravo ». I tek ponekad mi stidljivo mahne dok ulazi u svoj autobus. I ja mašem. I poželim joj lep dan. Nasmejem se. Pre neki dan, pokazuje mi papir sa svojim beleškama, nešto što piše za sebe. Čitam : « Prva ljubav je rođenje tvoga srca i zato se ona nikada ne zaboravlja ». Pitam se čime sam zaslužila mogućnost da zavirim u taj deo njenog sveta.
Ona ide u specijalnu školu i svakog jutra čeka specijalan bus da je tamo odveze. I ona je jedna vrlo specijalna mlada dama. Moja nova drugarica.

~ ~ ~ ~ ~

Tous les matins à 8h01, je m’envole de chez moi et je me dépêche pour aller prendre le bus. En marchant en diagonale j’essaie de me faire un raccourci pour arriver à l’arrêt plus rapidement. Je suis incapable da partir où que ce soit tranquillement, sans monter mon nombre de battement du cœur à 120 par minute minimum. C’est pour cela que je ne peux pas porter de tallons, dans le meilleur des cas, je me serais déboité la cheville.
Pour le moment, ça ne m’ai jamais arrivé de rater le bus. Mais d’y monter essoufflée, avec un « …’ njour ’sieur (iiiiinspire) » , oui.
Pendant les deux-trois minutes où j’attends le bus, il peut se passer plein de choses. Au départ ; quand j’ai commencé à attendre ce bus qui m’emmène là où je travaille, je passait ce temps-là en regardant devant moi, en « blanc », en fixant mon regard sur les voitures qui circulaient, et en essayant de réduire le bruit au niveau supportable à travers des tentatives méditatives. Après, j’ai commencé à remarquer des visages des gens dans ces voitures, des visages ayant sommeil, des visages pressés, des visages mélangés avec de la fumée de cigarette. Des visages d’adultes et des visages d’enfants. Des jeunes visages et des vieux visages. Des visages féminins et des visages masculins. Et pas seulement des visages dans des voitures. Il y a aussi le visage de la dame qui sort son chien tous les matins sur le même chemin. Le visage essoufflé de la fille qui fait du footing. Des visages des gens autour de moi qui, comme moi, attendent le bus. Des visages fatigués, joyeux, impatients. Les yeux qui cherchent ce véhicule de transport en commun qui va les emmener là où leur journée s’entame.
Il y a aussi un visage très sérieux qui arrive à l’arrêt avec le regard coincé sur la terre. Seulement quand il s’arrête devant le panneau avec les horaires de bus, ce visage monte rapidement un regard timide pour voir qui il y a autour. Ce visage appartient à une jeune fille de 17 ans.
Elle arrive toujours seule, malgré le fait que tous ces copains de l’école sont accompagnés par leurs frères, sœurs ou parents. Il n’y a personne pour l’embrasser avant qu’elle monte dans le bus. Personne pour lui faire un coucou. Personne pour lui souhaiter une belle journée. Mais elle est déjà grande, n’est ce pas.
Un matin, après des mois et des mois d’attente au même arrêt, cette jeune fille s’approche de moi pour me demander directement pourquoi il y a des gens qui maltraitent d'autres gens. Etonnée, il me faut deux-trois secondes pour mettre mon cerveau en route. Je suis confuse et je réponds que je n'en sais rien. Bonne question... Le lendemain, elle hoche la tête très discrètement pour me montrer qu’elle m’a vue, et quelques jours plus tard - presque rien. Un autre matin, elle s’approche pour me montrer son nouveau T-shirt. Je lui dis qu’elle est belle. Le T-shirt est vieux, froissé et avec des trous. Mais elle EST belle. Pendant quelques jours plus tard, on se dit « Bonjour ». Elle me fait maladroitement un coucou en montant dans le bus. Je fais un coucou moi aussi. Et je lui souhaite une bonne journée. Je souris. Il y a quelques jours, elle vient me montrer un papier avec ses notes personnelles. Je lis : « Le premier amour, c’est la naissance de ton cœur, et c’est pour cela qu’on ne l’oublie jamais ». Je me demande ce que j’ai fait pour mériter de découvrir cette partie de son monde.
Elle va à l’école spécialisée et tous les matins elle attend le bus spécialisé pour l’emmener là-bas. Et elle est une très spéciale jeune dame. Ma nouvelle copine.

9/24/13

I kao da je bilo nekad

Pustim tako nekad muziku, pa naiđe pesma koja me brzinom svetlosti vrati u neko vreme, neki momenat, neki događaj, uglavnom naizgled nebitan, a u stvari značajan po tome što se jednostavno - desio. Od onih sam osoba koje pamte (skoro) sve rođendane, tuđe godišnjice zabavljanja/braka, detalje na nečijoj košulji, reči koje je neko nekad u ko zna kom kontekstu izgovorio, poljupce, zagrljaje, poglede, svađe i mirenja, šale, stisak ruke... sve to nekako uskladištim i čuvam, nekad i od sebe same. I dovoljna je, ponekad, samo jedna nota da mi neko sećanje iskoči u svest kao pajac iz kutije.

Vreme kada sam počela više da se družim. Da "izlazim" sa drugaricama, što je podrazumevalo šetnje po gradu, otpadanje na nekoj klupi u parku, vožnju biciklom. Vreme kada mi je omiljena pesma bila "Californication"  Red Hot Chili Peppers-a, i kada sam kupila prve, maslinasto zelene starke. Kada sam živela za petak, kraj šestog časa, večeru na brzaka i izletanje iz kuće, i kada sam mogla duže da ostanem napolju jer sutradan nema škole. Kada sam prvi put uzela gitaru u ruke (ne i poslednji, obećavam i dan-danas sebi). Kada sam našla novo društvo i među njima svog najboljeg drugara M, kojeg danas oslovljavam sa "Kume". On, ooon je kriv što sam počela da slušam Metallica-u. Pozajmio mi je tada kasetu (!) gde su urednim rukopisom njegovog starijeg brata O. bili ispisani naslovi pesama sa koncerta sa simfonijskim orkestrom iz San Franciska. Kriv je za još mnogo toga, i hvala mu na tome. Da, vreme kada su se još uvek slušale kasete.

Vreme kada sam upoznala i doživela svoju prvu ljubav, onako smotano iskrenu. Kada sam prolazila pored njegove škole nadajući se da će me videti s prozora svoje učionice. Kada je držanje za ruke bilo jedino važno na ovom svetu.

Kada sam u isto vreme želela da se uklopim i da se razlikujem od drugih. Kada sam se ošišala na "auuuuu, ala je kratko". Kada sam počela da se tražim (a još uvek se, na sreću, nisam u potpunosti pronašla) i kada sam se osećala izgubljeno. Kada sam spoznala sreću, ljubav, tugu, izdaju, kada sam povredila i kada sam oprostila onom ko me je povredio. 

Kada mi je postalo tek malčice jasnije da je to sve Život.



8/26/13

Poseta otadžbini, odnosno zašto nosim poluprazan kofer u Srbiju / Visite de la patrie, ou pourquoi j'emporte une valise à moitié vide en Serbie

Polazak

Dobro, naprasno sam rešila da, posle nekih godinu dana, odem u rodni mi kraj. Taman se tu nekako potrefila i svadba cimerke iz doma (jedne od zilion, to jest sedam, koliko sam ih promenila), milina. "Šta poneti?", zapitah se i smorih istog momenta. Iako ne volim da radim bilo šta na brzinu, pakovanje je jedna od stvari koju ne volim da radim uopšte, te ga odlažem koliko god mogu. Tri dana do polaska? Ima vremena, ihaaj. I tako čekam poslednje veče, pa i poslednje sate pred polazak da nabacam: "autfit" (jer što bih rekla "odevna kombinacija", kad to može i svetskije) za svadbu, nekoliko majica, jednu suknju, dvoje lanenih pantalonica, hmm, biće toplo, znači sandale, baletanke, kupaći koji sam počela svugde da nosim, 'ajde dobro i jedan džemperak, ono osnovno od kozmetike, dva sendviča, ćebence za bus i flašu vode. Sve ukupno zauzelo bi onaj najmanji kofer na točkiće iz uobičajenog tria koje viđamo kod Kineza. 

Ali... ja ne nosim mali kofer, već onaj najveći koji imam. Zašto ? Zato što me čeka povratak...

A za povratak pakovanje izgleda ovako. Tokom dve nedelje nagledam se u svojoj sobi, najpre, svojih silnih knjiga, što pročitanih, što nepročitanih, stručnih i onih za zabavu, pa polako počnem svakodnevno da odvajam na stranu "još samo ovu". Usput i kupim koji komad, kad sam već tu i imam priliku da se dočepam štiva na maternjem jeziku. Dok se broj tih "ala mi trebaju, da crknem bez njih" knjiga ne popne do otprilike 20. Naravno, desi se da kupim i ponešto od garderobe, ili da pronađem u svom ormaru neku stvar koju 100 godina nisam nosila i koja mi baš sad dobro dođe, i šta ću, odvojim i to na gomilu "za poneti". Napravim, tu i tamo, i poneki izlet u DM, oduševim se svim onim silnim kozmetičkim tričarijama i shvatim da su mi preko potrebne - 'ajd', spremim i to. I tako, dan za danom, poseta za posetom rodbini i drugarima (čitaj: evo ti makar čokoladica/keksić/pečeno prase za put, i slično), dođe momenat da sve to strpam u kofer, i situacija postaje napeta. I taman naguram u kofer, kako znam i umem, sve ono što sam smislila, u sobu ulazi mama: "A oni tanjiri što si rekla da ti trebaju?" Joj da, tanjiri za kampovanje, bolje da ponesem nego da kupujem nove. "Daj". "Imaš i onu šolju i posudice što si prošli put zaboravila" U da, dobro me podseti. "E, a ja sam ti izdvojila ovde neke sitnice ako ćeš da poneseš". "Šta?" "Pa neke peškire, lonce, malo rakije i tako". "Ali, mama, ne znam gde i kako to sve da stavim". Mama me gleda i ubedljivim glasom suvislo argumentuje "Stavićeš". "Ni u stanu više nemam mesta za..." "STAVIĆEŠ". I stavim, šta ću. 

Konačni spisak nema kraja. Pored svega navedenog, tu se nađu i neka pisma, cediljka, kašika za kolače, zaostali svadbeni poklon od teta Ne-znam-je-a-i-da-je-znam-zaboravila-sam-ko-je-i-odakle-je, činije, lišće za sarmu, mleveni orasi, krpe, sveće, "Srpski jezik i kultura izražavanja" iz osnovne škole (jer muž, je l' te, hoće da uči srpski) i, čini mi se, minijaturni ružičasti nosorog. I tako krećem nazad, napunjenih energetskih baterija (jao da, baterije nisam spakovala, pih) i sa koferom koji preti da eksplodira pri naletanju na najmanju neravninu na putu.

Sve zarad transporta tog malog dela rodnog kraja :)

~ ~ ~ ~ ~

Départ

Bon, tout d'un coup j'ai décidé de partir, après un an à peu près, dans mon pays d'origine. Ca tombe bien car il y a le mariage d'une de mes colocataires (parmi les sept que j'ai eue à tour de rôle) de la cité universitaire, super. "Que dois-je apporter ?" je me suis demandée et ça m'a tout de suite fatigué. Bien que je n'aime pas faire les choses au dernier moment, faire les valises est quelque chose que je n'aime pas du tout faire et que du coup je reporte autant que je peux. Trois jours avant le départ? Je suis hyper large, ça va. Et donc j'attends la veille, voire les dernières heures avant le départ pour jeter des affaires dans ma valise : la tenue pour le mariage, quelques hauts, une jupe, deux pantalon en lin, il fera chaud, bon alors je mets les sandales, les balerines, le maillot de bain que j'ai commencé à porter partout, bon bah alors une veste quand même au cas où, la base de la cosmétique, deux sandwichs, une petite couverture pour le bus et une bouteille d'eau. Dans l'ensemble, ça aurait pris la plus petite valise à roulettes du trio habituel qu'on voit dans les magasins chinois.

Et pourtant, je ne prends pas une petite valise, je prends la plus grande que j'ai. Pourquoi ? Parce qu'il faut que je rentre.

Les préparatifs pour le retour se passent de la manière suivante. J'observe, d'abord, pendant deux semaines, tous mes livres dans ma chambre, lus et non lus, professionnels et ceux pour se divertir, et je commence petit à petit, à mettre de côté les livres "encore celui-là et ça suffit". J'en achète aussi par ci, par là, comme j'ai l'occasion de trouver des bouquins dans ma langue maternelle. Jusqu'à ce que le nombre de ces livres "j'en ai très besoin et je serais morte sans eux" ne monte à environ une vingtaine. Bien sûr, il m'arrive d'acheter des vêtements, ou de trouver dans mon armoire des vêtements que je n'ai pas portés depuis longtemps et dont j'ai absolument besoin maintenant. Du coup, je mets ça sur la pile "à prendre". Je fais quelques tours chez DM (une marque de cosmétique), impressionnée par toutes ces babioles cosmétiques, et je me rends du compte qu'ils me sont absolument nécessaires - allez, je les prépare aussi. Et ainsi, jour après jour, visite après visite aux cousins et amis (c'est à dire : "Prend au moins ce petit chocolat/biscuit/rôti de porc... pour le voyage"), arrive le moment de mettre tout cela dans ma valise et la situation devient tendue. Juste au moment où j'arrive à pousser toutes mes affaires dans la valise, ma maman entre dans ma chambre : "Et ces assiettes dont tu m'as dit avoir besoin?" Ah oui, les assiettes de camping, il vaut mieux les prendre qu'en acheter des nouvelles. "Bon, passe les moi". "Il y a aussi la tasse et les boîtes que tu as oubliées la dernière fois". Mince, c'est vrai, c'est bien de me l'avoir rappelé. "Tiens, moi je t'ai mis de côté quelques trucs aussi si tu veux les emporter". "Quels trucs ?" "Et bien, il y a des serviettes, des pots, un peu de rakija (l'eau de vie serbe), voilà". «Mais, maman, je ne sais pas où et comment mettre tout cela." Ma maman me regarde et argumente avec beaucoup de sens et de logique "Tu le mettras". "Même dans l'appart, je n'ai plus de place pour..." "TU LE METTRAS". Et voilà, je le mets.

La liste finale est interminable. En plus de ce que j'ai déjà mentionné, dans la valise il y a des lettres, une passoire, une pelle à gateaux, le cadeau de mariage en retard d'une dame je-ne-la-connais-pas-et-même-si-je-la-connaissais-je-ne-me-rappelle-pas-d'elle, des plateaux, des feuilles de choux pour faire la sarma, des noix en poudre, des torchons, des bougies, "La langue serbe et la culture de l'expression" du collège (parce que le mari veut, bien sûr, apprendre le serbe), et il me semble un petit rhinocéros rose. Et donc, je reviens à la maison, avec mes batteries (zut, j'ai oublié les batteries !) chargées, et avec une valise qui menace d'exploser dès qu'elle touche la plus petite bosse sur la route.

Tout cela pour transporter une petite partie de chez moi :)

7/17/13

Porcelain



Moja pesma za putovanja vozom. Pustim je i pod maskom nekog ko se udubio u čitanje knjige, u stvari bacam skrivene poglede ka ljudima u vagonu. Ljudi koji dremaju nakon napornog dana na poslu. Deca koja ne prestaju da zapitkuju roditelje ili bake i dede milion neobičnih pitanja. Zaljubljeni parovi koji se diskretno drže za ruke i razmenjuju poglede pune nade i želja za budućnost. Grupica nasmejanih devojčuraka koje misle da imaju ceo svet u rukama. Nasuprot njima, isto tako grupica glasnih momčića koji nastoje da privuku pažnju i istovremeno budu kul. Ljudi koji neprestano čačkaju svoje mobilne telefone, androide i ostala čuda kojima ne znam naziv niti svrhu. Neko se na iznenadnu zvonjavu telefona uz izvinjenje iskrade u hodnik i započinje razgovor. Kondukter koji prolazi uz jedno ljubazno "Dobar dan". Plač bebe. Miris sendviča sa šunkom. Odsjaj ekrana nečijeg laptopa. Kikotanje. Ćaskanje. Skrećem pogled ka prozoru. Drveće, kuće, zgrade, reke, putevi. Predeli se smenjuju pred mojim očima munjevitom brzinom sve dok se ne stope u jednu jedinu boju, najčešće zelenkastu. Vraćam pogled na ljude u vozu. Osećam klackanje voza i vidim kako nam svima tela i glave poigravaju u istom ritmu. Pitam se kuda ko putuje. Pokušavam da zamislim koga će ko da sačeka na stanici, zamišljam susrete, poglede, reči, zagrljaje, rukovanja, mahanja. I najednom osetim povezanost sa svim tim ljudima. 
Puštam pesmu ispočetka. Moju pesmu za putovanja vozom.

~ ~ ~ ~ ~

Ma chanson pour les voyages en train. Je la mets, et sous le masque de quelqu'un qui s'est plongé dans la lecture d'un livre, je jete des regards discrets sur les gens dans le vagon. Les gens qui font la sieste après une journée difficile au travail. Les enfants qui ne cessent pas de poser de nombreuses questions étonnantes à leurs parents ou grands-parents. Les couples d'amoureux qui se tiennent les mains et échangent des regards pleins d'espoir et de souhaits pour l'avenir. Un groupe de filles souriantes croyant avoir le monde dans leurs mains. En face d'elles, un groupe de garçons essayant d'attirer l'attention et à la fois de rester cool. Les gens qui touchent constamment leurs téléphones portables, androïds et autres appareils dont je ne connait pas le nom ni le but. Quelqu'un se lève d'un coup avec la sonnerie de son téléphone et s'excuse en sortant du vagon pour pouvoir commencer la conversation. Le contrôleur qui passe en disant gentiment "Bonjour". Un bébé pleure. L'odeur d'un sandwich au jambon. Le reflet de l'écran d'ordinateur de quelqu'un. Rires. Papotage. Je tourne les yeux vers la fenêtre. Arbres, maisons, bâtiments, rivières, routes. Les paysages pivotent rapidement devant mes yeux jusqu'à ce qu'ils se mélangent en une couleur, habituellement une sorte de vert. Je me tourne de nouveau vers les gens dans le train. Je sens les tremblements du train et je vois que nos corps et têtes vacillent au même rhytme. Je me demande qui voyage où. J'essaie d'imaginer qui attendra qui à la gare, j'imagine des rencontres, des regards, des mots, des calins, des mains qui se serrent, des coucous. Et soudainement, je ressens un lien avec tous ces gens.
Je remets la chanson. Ma chanson pour les voyages en train.